Propis traženja fetvi od osobe koja voli olakšice i njegov način donošenja fetvi
حكم استفتاء المتساهل و تصدره للفُتيا

د . أحمد بن عبد الكريم نجيب
Dr. Ahmad Nedžib

Pitanje: Ja sam osoba koja pripada muslimanskoj zajednici i koja boravi u Irskoj nekoliko godina. Zbog toga što živimo na Zapadu ponekada nam se pojave određeni šerijatski problemi tako da nam je potrebno i šerijatsko riješenje. Međutim nemamo nikoga od učenih koga bi smo mogli pitati osim dvojice imama postojećih u Dablinu i treće osobe nema. Imajući u vidu da je jedan od njih inžinjer poljoprivrede i nije od učenih niti specijalizovan u šerijatskim znanostima, a on to priznaje. Međutim hafiz je Kur'ana i mnogo proučava šerijatske znanosti. Drugi je svršenik Azhara poznat po tome što gradi menhadž olakšica u fetvama do te mjere da nismo sigurni u fetve koje nam donese da su to jedinstvena riješenja za ono što nas tišti.
Kakav je vaš savjet u ovakvom slučaju? Hoćemo li učiti vjeru od njih? Ili ćemo se vratiti na stare djela iako nismo sposobni i rijetko je neko od nas može doći do šerijatskog riješenja na direktan način iz knjiga? Ili ćemo se obratiti muftijama u drugim državama kad god nam se ukaže potreba za fetvom u našim stalnim životnim pitanjima?

Odgovor: Kažem tražeći pomoć od Allaha subhanehu ve te'ala:
Na samom početku nevolim da se u šerijatskim pitanjima čovjek vraća samo na jedan izvor u pogledu fetvi u bilo kojem vremenu ili prostoru. Jer ograničavanje fetve na određenu osobu ili skupinu, bez razlike da li se radi o sijelu, skupu, odboru i slično, biva razlogom zatvaranja vrata širokokog idžtihada u islamskom pravu. To će nas vratiti u vrijeme učmalosti koje je gušilo ummet dugi niz vijekova.
Također ovo ne znači da ćemo mi otvoriti vrata idžtihada pred svakom osobom, ili onome ko se ističe i posjeduje uslove, ili onome ko nije spreman od mladih osoba i učenika, neiskusnih osoba čije je stanje rasplakalo sadašnje generacije kao što je rasplakalo i prethodnike.

Ibn Abdul Berr prenosi da je Imam Malik ušao kod svog šejha Rabiatu Re'j pa ga zateče kako plače. On ga upita: Zašto plačeš? Jel radi nedaće koja te pogodila? On reče: Ne, nego su pitani za fetve oni koji nemaju znanja pa su se u islamu desile ogromne stvari. Pojedini koji daju fetve tamo ili amo su zaslužniji da budu zatvoreni od kradljivaca. Edebu mufti vel mustefti od En Nevevija str. 85.

Ljudi su u pogledu idžtihada poput dvije krajnje strane i sredina. Najbolja stvar je sredina. Od sredine je da se svako drži svog mjesta. Za idžtihad imaju odgovarajući ljudi od izgrađenih učenjaka. Također slijeđenje ima svoje pristalice koje nisu sposobne na nešto drugo i ne postupaju osim po tome.
Ono što je pitalac naveo u pitanju da jedan od imama nije specijalizovan u pogledu šerijatskih znanosti ne znači da ga ne treba pitati o onome što zna i za što posjeduje dokaz i zbog toga što nemože opravdati sve što odbije od njega. Zato što znanje nije sa diplomama ili akademskim stupnjevima kao što je poznato u moderno vrijeme. Nego se znanje postiže potragom i trudom da se do njega dođe. Onaj ko ga nađe našao je veliko dobro.
Na muftiji je obaveza da dadne fetvu shodno svom znanju o istini sa dokazom makar se tu radilo o određenim pitanjima i slučajevima.
Šemsuddin Ibnul Kajjim rahimehullah kaže: Idžtihad je stanje koje prihvata participiranje i podjelu time što će čovjek biti mudžtehidom u određenim naukama dok će biti sljedbenikom u drugim ili u jednom poglavlju od njegovih poglavlja. Kao što je osoba koja će svoje vrijeme utrošiti u traženju nauke glede nasljedstva, dokaza o tome i izvlačenju pravila iz Kur'ana i sunneta mimo svih ostalih znanosti. Ili u poglavlju o džihadu, hadžu ili nečem drugom. On nema pravo na fetvu u onome u čemu ne zalaže svoj idžtihad. Niti će ga ono što posjeduje od znanja, o određenim pitanjima, povesti na otvoreno polje fetve o stvarima koje njemu nisu poznate.
Pa ako bi se reklo: Šta mislite o osobi koja poznaje jedno ili dva pitanja, da li ima pravo iznositi fetve o tim pitanjima? Reći će se da je dozvoljeno po tačnijem mišljenju od dva mišljenja koja zastupa Imam Ahmed. U ostalom da li je ovo nešto osim dostavljanje od Allaha i Njegovog poslanika. Neka Allah nagradi svakoga onoga ko pomogne islam makar dijelom rečenice. Dok je spriječavanje ove osobe, u onome što zna, greška. Ialamul muvekiin ( 4 / 216 – 217).

Ako bi smo pretpostavili, kao što je pitalac naveo, da nepostoji sposoban muftija, kojem će se povjerovati u vjeri i menhadžu, kojem bi se moglo obratiti u pitanjima stanovnika te zemlje onda je na njima da pošalju nekoga da traži znanje. To je njima farzi kifaje. Ako to neko od njih učini bit će dovoljno i dobro. A ako ne učine onda će svi snositi grijeh. Allah subhanehu ve te'ala kaže: Svi vjernici ne trebaju ići u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju svoj narod kada mu se vrate, da bi se Allaha pobojali. (Et Tewbe, 122)
Dakle, da među njima postoji osoba koja će im biti kao dokaz i ako se pokaže da su njegove fetve sa dokazima onda sve ono što se desi od razilaženja njihova obaveza je da se povrate onima koji nose znanje makar on nebio u njihovom kraju.
Također je potrebno da za onoga koga uzimaju kao muftiju postoje preporuke učenih i njihove pohvale te svjedočenja o njegovim sposobnostima.
Imam Malik rahimehullah kaže: Nisam donio fetvu sve dok mi za to nije posvjedočilo sedamdeset ljudi da sam sposoban. A u drugoj predaji: Nisam donosio fetve sve dok nisam pitao učenije od sebe da li me smatraju sposobnim da to radim. Također je rekao: Čovjek ne smije sebe smatrati sposobnim za nešto sve dok ne upita učenije od sebe. Abadi fetve od En Nevevija str. 18.

Što se tiče potrage za olakšicama u fetvama što je moguće primijetiti kod pojedinih šejhova danas je generalni problem kojim je iskušan veliki broj muslimana. Posebno oni koji su daleko od svoje domovine udaljenošću i vremenom. Također u ovakvom prilasku vjeri postoje mnoge stvari.
U ovom pitanju se nalazi mnogo podpitanja glede olakšavanja u fetvama što smatram obaveznim da se pojasni na ovom mjestu. Jer pojašnjenje kod pojave potrebe se ne smije odgađati šerijatski gledano. Niti je pojmljivo tako nešto a ako neko želi više onda ćemo ga uputiti na knjige prethodnika. A ako želi sažetak o tome onda neka pogleda brošuru ''Moderne fetve između olakšavanja i mogućnosti sprovođena'' gdje će naći dovoljno pojašnjenja o sljedećim pitanjima:

Prvo pitanje: Davanje fetvi je opasna pozicija zbog čega su učeni najviše izbjegavali ovaj položaj. Jer onaj ko se okrene fetvama kao da se okrenuo vatri. Nema ništa čudno da su je izbjegavali istaknuti prethodnici i potonji učenjaci. Osim u slučajevima kada im je to postalo ličnom obavezom. Sve to bojeći se da ih ne obuhvate riječi Uzvišenog: Reci: 'Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?’ Reci: 'Da li vam je to Allah dozvolio ili o Allahu laži iznosite?’ (Junus, 59)
Ebu Kasim Ez Zamahšeri rahimehullah kaže: Ovaj ajet je dovoljan da se čovjek odbije na najžešći način u dopuštanju sebi davanja odgovora o pitanjima za koja biva pitan. Također ukazuje na obavezu opreza kada je riječ o tome. Te da niko ne kaže za nešto da je dopušteno ili nije nakon što bude sigurna i potpun u tom pitanju. Onaj ko nije siguran nek se boji Allaha i neka šuti jer u suprotnom on iznosti izmošljotine o Allahu. El Keššaf ( 2 / 242).
Darimi bilježi u svom Sunnenu mursel predaju od Ubejdullaha b. Ebu Džafera da je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Najhrabriji među vama za fetve je najhrabriji za Vatru.
Imam En Nevevi rahimehullah kaže: Znaj da je fetva ogromna opasnost i velika pozicija. Sadrži mnoge vrijednosti, jer je muftija nasljednik vjerovjesnika, alejhimu sselam, kao i to što izvršava farz ali je izložen griješenju.
Zbog toga su rekli da je muftija onaj ko se potpisuje umjesto Allaha. Prenosi nam se od Ibn Munkedira da je rekao: Učenjak je između Allaha subhanehu ve te'ala i Njegovih stvorenja. Pa neka pripazi kako ulazi među njih. Prenosi nam se od prethodnika i valjanih potomaka u mnogim primjerima kako su izbjegavali davati fetve, ali ćemo ovdje spomenuti samo neke radi blagoslova i koristi. Prenosi nam se od Abdu Rahmana b. Ebu Lejle da je rekao: Zapamtio sam stotinu dvadeset ashaba ensarija Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem. Kada bi jedan od njih bio pitan prebacio bi na drugoga, a on na drugoga sve dok se ne bi pitanje vratilo onome prvom. U drugoj predaji: Niko od njih nije progovorio nešto o hadisima a da nije više volio da je njegov brat to učinio prije njega. Niti je bio upitan za neku fetvu a da nije više volio da je njegov brat dao tu fetvu. Od Ibn Mesuda i Ibn Abbasa radijjallahu anhum se prenosi da su rekli: Onaj ko donese fetvu za sve ono za šta je pitan on je luđak. Od Šeabija, El Hasena i Ebu Hussajjina, tabiina, se prenosi da su rekli: Neko od vas daje fetvu kada bi se ponudila Omeru b. Hattabu radijjallahu anhu sakupio bi radi nje učesnike na Bedru. Od Ata'a b. Saiba tabiina se prenosi da je rekao: Zapamtio sam ljude koji kada su bili upitani o nečemu i dok su odgovarali tresli bi se. Od Ibn Abbasa i Muhammeda b. Adžlana se prenosi da su rekli: Ako se zanemari učenjak neznam hoće li pogoditi u svojim izrekama. Od Sufjana b. Ujejne i Sahnuna se prenosi da su rekli: Najhrabriji čovjek u fetvama je onaj ko ima najmanje znanje među njima. Prenosi se da je Šafija bio upitan o nečemu pa nije odgovorio. Pa je bio upitan zašto a onda reče: Dok sagledam šta je korisnije da odgovorim ili da prešutim. Od Esrema se prenosi da je rekao: Čuo sam Ahmeda b. Hanbela kako često govori: Neznam. I to je poznata njegova uzrečica. Od Hajsema b. Džemila se prenosi da je rekao: Prisustvovao sam kada je Malik bio upitan o četrdeset i osam pitanja pa je za trideset i dva rekao: Neznam. Također se prenosi da je Malik možda bio upitan o približno pedeset pitanja pa ne bi dao odgovor ni na jedno od njih. Onda bi govorio: Onaj ko hoće da dadne odgovor za nešto neka sebe prvo stavi pred džehennem i džennet. Pa gdje vidi da će završiti onda neka odgovori. Bio je upitan o nečemu pa je rekao: Neznam. Rečeno mu je: To je malo i lagahno pitanje. On se naljuti i reče: Nema u znanju ništa lahko. Šafija kaže: Nikoga nisam vidio sposobnijeg da je Allah mu podario sposobnost od Ibn Ujejne a da nije više šutio kod fetvi. Ebu Hanife kaže: Da nema straha od Allaha da neće znanje nestati nikada ne bi odogovorio na fetvu. Oni nađu izlaz a meni grijeh. Mnogo je prenešenih mišljenja od učenjaka po ovom pitanju. Adabi fetvi od Imama En Nevevija str. 13 i poslije nje.

Možda je svrsishodno da spomenem ovdje sebe i moju braću kako je to naveo šejh Mensur b. Junus El Behuti u djelu Keššaful kina'a fi fikhil habeli ( 6 / 299) kao lijepu smjernicu u suptilnosti davanja fetvi od strane onoga ko nema sposobnost niti uslove za to. Također upućujući na ono što bi trebalo onome ko se posveti fetvama nakon što je spomenuo riječi Imama En Nevevija kao što smo prenijeli maločas.
Imam Ahmed i drugi kada su htjeli da osude onoga ko se posveti fetvi su koristili predaju: Najhrabriji među vama za fetve je najhrabriji za Vatru.
Ahmed kaže: Ne bi trebao da daje odgovor za sve što bude upitan.
I kaže: Ako se čovjek boji nečega onda nema potrebe da govori o tome.
I kaže: Čovjek se ne bi trebao prepustiti davanju fetvi sve dok se u njemu ne nađe pet svojstava:
Jedno je da ima nijet, tj. da bude iskren radi Allaha a ne radi pozicije ili nečeg sličnog. Ako nema nijeta onda neće imati ni nagrade, niti će u njegovim riječima postojati svjetlost. Djela su prema namjerama a svakom čovjeku pripada ono što je naumio.

Drugo je da bude blag, smiren i staložen. Jer ako nije takav neće moći odraditi ono na šta se odlučio od pojašnjenja šerijatskih pitanja.

Treće je da bude jak na onome na čemu je, na znanju jer ako nije takav onda sebe izlaže veličanstvenoj stvari.

Četvrto je dostojanstvenost i da se ne ljuti na ljude. Jer ako nije dostojanstven ostat će ovisan o ljudima i uvijek će imati potrebu za onim što je u njihovim rukama što će svakako njima predstavljat štetu.

Peto je poznavati ljude. Dakle muftija mora poznvati ljude njihove spletke i varke. Nesmije imati lijepo mišljene o njima. Nego mora biti oprezan i pažljiv u pogledu onoga što mu postavljaju pitanja kako ga ne bi odvukli u pokuđeno. Preuzeto iz djela Keššaful kina'a.
Od onoga što je prenešeno kako su se selefi ustručavali davati fetve jeste predaja od Hafiza El Menavija u Fethul Kadir ( 1 / 158), kao i ono što je prehodilo, pa dodaje:

Abdullah b. Omer radijjallahu anhuma je bio upitan pa je rekao: Idi onom vođi ljudi što je uzeo da ih predvodi pa to njemu stavite na vrat. Također je rekao: Hoće da nas postave kao most nad džehennemom kako bi prelazili preko njega.

Neka je Allah zadovoljan sa njima kako su samo bili jednostavni i kako nisu htjeli da se opterećuju i da se postavljaju kao nadzorni nad ljudima u onome radi čega su se mogli kajati na ovom i onom svijetu. Imam El Menavi je lijepo opisao predaje od njih pa kaže: Na osnovu prenešnog potvrđeno je da je haram muftiji davati olakšice.
Kažem da En Nevevijevim riječima ''Muftija potpisuje umjesto Allaha'' odgovara ono što je prethodilo od riječi Ibnul Kajjima kao što je svoju knjigu nazvao Ialamu muvekiin an Rabbil alemin – Potpis učenih za Gospodara svjetova.
Također navod Imama Eš Šatibija rahimehullah kada kaže: Muftija u ummetu je na poziciji Vjerovjesnika salallahu te'ala alejhi ve selem. El Muvafekat ( 4 / 140).

Drugo pitanje: Zabranjena je bezbrižnost u fetvama pod izgovorom olakšavanja. Također je zabranjeno tražiti fetve od onoga ko je poznat po tome da je bezbrižan osim ako fetva nije produkt šerijatskog dokaza, iz Kur'ana, sunneta, konsenzusa ili analogije.
Imam Šafija rahimehullah kaže: Nije dozvoljeno onome ko se osposobio da bude sudija ili muftija da sudi osim po onome što je potvrđeno kao dokaz, a to podrazumijeva Kur'an, sunnet ili ono što su rekli učenjaci bez razilaženja ili analogijom na osnovu svega ovoga. I nije mu dozvoljeno da donosi fetve ili da sudi po onome što se smatra lijepim. El Umm, ( 7 / 298).
En Nevevi rahimehullah kaže: Zabranjena je bezbrižnost u fetvama a ako se to zna za nekoga haram je od njega tražiti fetvu. Edebul fetva vel mufti str. 37.
Ibn Salah rahimehullah kaže: Nije dozvoljeno muftiji da bude bezbrižan u donošenju fetve. Ako je poznat po tome onda od njega nije dozvoljeno tražiti fetvu. To se može manifestovati u tome što ne potvrđuje svoje fetve dokazima ili požuruje sa fetvom prije nego joj dadne njeno pravo u proučavanju i razmišljanju. Na to ga može ponijeti misao da je požurivanje sposobnost a sporost nesposobnost i nedostatak. Međutim to je znak neznanja. Da bude spor i da ne pogriješi je ljepše nego da požuri pa da zaluta i da druge zavede. Fetve od Ibn Salaha ( 1 / 46). Pogledaj Ebebul mufti vel mustefti ( 1 / 111).

Ibn Muflih El Hanbeli rahimehullah kaže: Zabranjeno je muftiji da bude bezbrižan u fetvama i da se slijepo povodi za time. El Furua ( 6 / 379).
Na drugom mjestu kaže: Zabranjena je bezbrižnost u fetvama ili traženje fetve od noga ko je po tome poznat. El Mubdia ( 10 / 25). El Behuti prenosi od njega ove riječi u Keššaful kina'a ( 6 / 300).

Treće pitanje: Dobri selefi, od onih od kojih su nam doprle vijesti, od ashaba, četverice imama i drugih, da Allah bude zadovoljan sa njima, su išli ovim putem ustručavajući se slijeđenja olakšica u fetvama. To su smatrali znakovima iskvarenosti vjere osobe. Na to su skretali pažnju i upozoravali. U tom smislu su prethodne riječi Imama En Nevevija: Kada bi bilo dozvoljeno slijediti bilo koji mezheb hoće to bi odvelo da slijedi olakšice svakog mezheba shodno njegovom hiru. Davao bi sebi na izbor između dozvole i zabrane, između obaveze i dopuštenosti. To će ga odvesti do dokidanja obaveza sa njegovog vrata. El Muheddebu šerhil El Medžmua ( 1 / 5).
Imam Eš Šatibi rahimehullah, o onima koji nepravedno spajaju mezhebe, kudeći ih kaže: To vodi ka slijeđenju olakšica u mezhebima bez oslonca na šerijatski dokaz. El Muvafekat ( 4 / 72). Zatim je od Ibn Hazma prenio konsenzus da je to grijeh i da nije dozvoljeno. El Muvafekat ( 4 / 74).
Hafiz Ez Zehebi kaže: Onaj ko bude slijedio olakšice mezheba i greške mudžtehida svoju vjeru je porobio. Kao što je El Evzai rekao za ovakve i njemu slične: Onaj ko uzme stav mekelija o mut'a braku, kufljana o nakišeljenom grožđu, medinlija o pjevanju i šamljana o nepogrešivosti halifa sakupio je svako zlo.
Isto je sa onim ko uzme fetve o kamatnom poslovanju od onoga ko ih dopušta, ili o razvodu i braku kao dozvoljenosti od onoga ko to smatra otvorenim pitanjima za raspravu i tome slično on se prepustio oslobađanju od vjere. Molimo Allaha za zaštitu i uspjeh. Sijjer ealamu nubela ( 8 / 90).

Hafiz Ibn Abdul Berr prenosi od Sulejmana Et Tejmija da je rekao: Kada bi uzeo svaku olakšicu od učenih u meni bi se sakupilo svako zlo. Zatim je Ibn Abdul Berr rekao: Ovo je konsenzus i nije mi poznato razilaženje u tome. Džamia bejanil ilmi ve fadlihi. ( 2 / 112).

Četvrto pitanje: Slijeđenje olakšica i zapostavljanje obaveza radi olakšica je pokuđeno zbog toga što se time osoba poistovjećuje sa jevrejima na koje se Allah rasrdio i prokleo i od njih učinio majmune i svinje.
Kutrubi u svom Tefsiru prenosi o riječima Uzvišenog: O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji ustima svojim govore "Vjerujemo!" a srcem ne vjeruju, i jevreji, koji izmišljotine mnogo slušaju i koji tuđe riječi rado prihvataju, a tebi ne dolaze, koji smisao riječima s mjesta njihovih izvrću i govore: Ako vam se ovako presudi, onda pristanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati (El Maide, 41) od Abdullah b. Džabira radijjallahu anhu da je rekao: Neki čovjek od stanovnika Fedeka je počinio blud pa su napisali pismo jevrejima Medine da pitaju Muhammeda o tome pa ako im naredi da ga bičuju da prihvate a ako im naredi da ga kamenuju da ne prihvate. Pa je objavljen ovaj ajet. Tefsir od Kurtubija ( 6 / 177) U Sunnenu od Ebu Davuda od Ebu Hurejre radijjallahu anhu se prenosi da je rekao: Neki jevrej je počinio blud sa ženom pa su jedni drugima rekli: Odvedite nas ovom Vjerovjesniku jer je on vjerovjesnik poslan sa olakšicama. Pa ako nam izrekne fetvu mimo kamenovanja prihvatit ćemo je i to će nam biti dokaz kod Allaha pa ćemo reći: To je fetva vjerovjesnika od Tvojih vjerovjesnika.

Peto pitanje: Oni koji pozivaju na olakšice u modernom vremenu, od muftija i njima sličnih, su se pozvali na mnoge sumnjive stvari kako bi podržali svoj pravac, od čega je:

Njihova prva sumnja i odgovor na nju: Oni koriste općenite dokaze koji ukazuju na korištenje olakšica i otklanjanje poteškoće kao ciljem od šerijatskih ciljeva. Kao što Allah subhanehu ve te'ala kaže: Allah želi da vam olakša a ne da oteža. (El Beqare, 185)
Međutim zanemarili su početak ovog ajeta u kojem nije dopušteno koristiti olakšicu da se iftari u danima ramazana sa otkupninom onome ko može da posti. Što potvrđuje prethodni ajet u riječima Uzvišenog: ... a oni koji nisu sposobni da poste onda neka se otkupe tako što će nagraniti siromaha.
Buharija bilježi predaju od Seleme b. Ekvea da je rekao: Kada je objavljen ajet ... a oni koji nisu sposobni da poste onda neka se otkupe tako što će nagraniti siromaha. Postupalo se po njemu da može platiti otkupininu tako što će nahraniti siromaha onaj ko ne posti sve dok nije objavljen ajet poslije njega pa ga je derogirao. Kažem da je ovo derogacija propisa sa težim od njega što ukazuje da se radi o otežavanju a ne o olakšavanju u nečemu pa razmisli.
Također oni se koriste dokazom u kojem Allah subhanehu ve te'ala kaže: Allah vam u vjeri nije učinio poteškoće. (El Hadždž, 78). Ovdje je isti slučaj u tome što su zanemarili početak istog ovog ajeta a to su riječi Uzvišenog: Borite se na Allahovom putu istinskom borbom. On vas je odabrao... Jer je opće poznato da nepostoji veća poteškoća od teškoće koju sa sobom nosi džihad i njegova obaveza. Tako da se otklanjanje poteškoće mora primijeniti nad onima nad kojima je poteškoću otkonio Zakonodavac a ne mišljenja onih koji se pozivaju na olakšice.

U tom kontekstu je predaja koju prenose obadva Šejha u svojim Sahihima, Ebu Davud u svom Sunnenu i Imam Ahmed u Musnedu od majke pravovjernih Aiše radijjallahu anha da je rekla: Allahovom Poslaniku salallahu te'ala alejhi ve selem nikada nije dato da odabira između dvije stvari a da nije odabrao onu koja je lakša osim ako se ne radi o grijehu. A ako bi se radilo o grijehu onda niko nije bio udaljeniji od njega od tih grijeha.
Također predaja koju bilježi Buharija u Poglavlju o nauci u svom Sahihu i Muslim u Poglavlj u o džihadu od Enesa radijjallahu anhu da je Vjerovjesnik salallahu te'ala alejhi ve selem rekao: Olakšavajte a nemojte otežavati, obradujte nemojte rastjerivati.
A u predaji kod Buharije u djelu El Edeb: Olakšavajte a nemojte rastjerivati, smirite nemojte rastjerivati.
Muslim i Ebu Davud bilježe predaju od Ebu Muse radijjallahu anhu da je rekao: Kada bi Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem slao nekoga od svojih ashaba radi izvršenja nekog posla govorio bi im: Obradujte a nemojte rastjerivati, olakšavajte a nemojte otežavati.
Kažem da sve što je navedeno od objava i mnogo drugih tekstova jeste ono na čemu stoji ovaj šerijat od olakšavanja i nenanošenja štete bilo kome kao i otklanjanja neugodnosti i poteškoća. Ali su pozivači na olakšanje shvatili ove dokaze na pogrešan način. Te su ih primijenili nad stvarima koje nemogu podnijeti. Jer su se posvetili podršci svoje sumnje pod sloganom olakšavanja u fetvama smatrajući to ispravnim pravcem. Međutim u narednim redovima ćemo navesti suprotno njihovim tvrdnjama te otklonuti njihove sumnje inšaAllah.

Prvo: Postoji velika jezička razlika između olakšice i olakšavanja. Zato što su olakšice termin koji je u sklopu islamskog šerijata kao i to da predstavlja cilj od šerijatskih ciljeva sa kojim su došli Kur'an i sunnet. Također su Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem i selefi davali njihovo mjesto. Međutim olakšavanje je nešto ponuđeno od ljudi tako što će ono što u osnovi nije olakšica žele učiniti lahkim što i jeste njihova greška.

Drugo: Vjerovjesnikov salallahu te'ala alejhi ve selem odabir između dvije stvari one koja je bolja, kao što je prenešeno u hadisu od Aiše radijjallahu anha treba spomenuti četiri blage tačke:

Prva: Poslanikov salallahu te'ala alejhi ve selem odabir je bio u onome u šta mu je omogućeno da bira a ne u svemu što mu je bilo objavljeno ili na što je bio obavezan, on i njegov ummet. Primjer toga je razilaženje oko oblika ezana, tekbira za bajram i slično tome od čega niko ne bi bio kuđen zato što je odabrao ono ili ono od učenjaka zbog postojanja predaja o obadvije vrste.

Druga: Ograničenje odabira da ne bude grijeh. Nema sumnje da je odstupanje od ispravnijeg prema onome što je neispravno, ili opovrgavanja onoga što je potvrđeno šerijatskim dokazima, i još je preče da se odbaci, grijeh radi kojeg za njegovog nosioca postoji bojazan od zablude. Tako da ova tvrdnja nema udjela u olakšavanju onoga što je propisano u bilo čemu.

Treća: Spomenuti odabir se može primijeniti na ovosvjetske potrebe a ne na vjerska pitanja. To je nešto što su shvatali učenjaci prije nas. Od njih je Hafiz Ibn Hadžer rahimehullah kada kaže: To što kaže: ''između dvije stvari'' se odnosi na ovosvjetske stvari jer u vjerskim stvarima ne postoji grijeh. A mogućnost odabira između onoga u čemu je grijeh i ono u čemu nema grijeha je od strane stvorenja. Međutim ako se radi o Allahu onda tu postoji problem jer odabir biva između dvije dopuštene stvari. Fethul Bari ( 6 / 713).

Četvrta: Ako se ova predaja ne ograniči sa onim što je prethodilo izgledat će kao da je Vjerovjesnik salallahu te'ala alejhi ve selem odabrao sebi teže kao što je odabrao noćni namaz do te mjere da su mu pucale pete pored toga što mu je Allah subhanehu ve te'ala oprostio od prethodnih grijeha i one koje bi počinio kasnije. Hafiz u Fethu kaže: Ako bi smo ovo prenijeli na ono što se smatra grijehom to bi bilo moguće jer mu je dao mogućnost da odabere između zemaljskih riznica pored bojazni da se time ne bi zabavio u odnosu na ibadet, primjera radi. Ili da mu nedadne od ovog svijeta osim onoliko koliko mu je dovoljno iako mu je bogastvo bilo lakše. Dok je grijeh u pogledu ovoga nešto djelimično moguće ili ne čime se ne želi obrazložiti njegova greška jer je on nepogrešiv. Fethul Bari ( 6 / 713).

Treće: Nema obaveza bez podnošenja tegobe. Iako se tegoba nalazi u svakoj obavezi shodno njoj samoj s time da se razlikuje. Pa ako nam je dozvoljeno da biramo najlakši mezheb kako bi smo odbacili svaku poteškoću, onda bi nas to odvelo da dokinemo mnoge šerijatske obaveze.
Imam Šemsuddin Ibnul Kajjim rahimehullah kaže: Kada bi bilo dopušteno svakome onome ko je zauzet ili onome kome je teško da koristi olakšice onda bi se izgubili vadžibi ili bi potpuno iščezli. Ialamul Muvekiin ( 2 / 130).

Također kada je govorio o olakšicama putovanja, kaže: Tegoba je vezana za olakšicu u onolikoj mjeri koliko joj odgovara. Pa ako se radi o tegobi bolesti ili bola koji mu šteti onda će mu biti dopušteno da se iftari ili da klanja na sjedeći ili ležeći. To je kao poređenje sa određnim brojem, ali ako se tekoba odnosi na umor onda koristi ovog i onog svijeta su vezane za umor i trud. Neće se odmoriti onaj ko se neumara. Nego će se shodno umoru odmoriti. Tako da šerijat u svojim propisima i koristima ima svrsishodnost i međusobnu harmoniju, Allahu hvala i zahvala. Ialamul Muvekiin ( 2 / 131).
Druga sumnja i odgovor na nju: Oni smatraju da slijede u njihovom odabiru lakšega i osloncu na njega u svojim fetvama, te da imaju uzor u selefima koji su donijeli fetve na osnovu toga, makar se radilo o slabom, neispravnom ili nevaljanom stavu. Nakon toga su osudili svakoga onoga ko bi im se suprostavio bez dokaza. Ni radi čega drugog osim što on ne slijedi njihov mezheb niti ide onim putem kojim idu oni od pretjerivanja u olakšavanju makar se koristili pobijanjem ili zanemarivanjem dokaza onih koji ma se suprostavljaju.
Oni su nadjačani jedinstvenim dokazom konsenzusa suprotno tome što oni slijede. Imam Karrafi rahimehullah kaže: Što se tiče presude ili fetve sa onim što je netačno je suprotno konsenzusu. Mevahibul dželil ( 6 / 91).
Imam En Nevevi kaže: Kada bi bilo dozvoljeno slijediti bilo koji mezheb hoće to bi odvelo da slijedi olakšice svakog mezheba shodno njegovom hiru. Davao bi sebi na izbor između dozvole i zabrane, između obaveze i dopuštenosti. To će ga odvesti do dokidanja obaveza sa njegovog vrata. El Muheddebu šerhil El Medžmua ( 1 / 5).
Imam Eš Šatibi rahimehullah kaže: Možda dođe do fetve u određenom pitanju pa će se reći: Zašto zabranjuješ to i to kada je to stvar razilaženja? Tako da će razilaženje iskoristiti kao dokaz da dozvoli nešto samo radi toga što je to pitanje oko kojeg postoji razilaženje. Iako o tome ne postoji dokaz kojim bi se dokaza dozvoljenost. Niti slijedi nekoga ko je preči da bude slijeđen od onoga ko kaže da je ta stvar zabranjena. Međutim ovo je očita greška pripisana šerijatu jer je učinio osloncem ono što nemože biti oslonac i dokazom ono što nije dokaz. El Muvafekat ( 4 / 78).
Šejh Mensur El Behuti El Hanbeli kaže: Nema pravo svako onaj ko se pripiše mezhebu jednog imama, ako je upitan za neko pitanje ako o njemu postoje dva stava ili oblika, da odabere jedan od njih koji hoće i da po njemu postupa nego mora obratiti pažnju na govor imama i kasnijih generacija onih čije je mišljenje bliže Kur'anu i sunnetu. Keššafil kina'a ( 6 / 300).
Treća sumnja i odgovor na nju: Oslonili su se na ono što je prenešeno od selefa i imama koji su slijeđeni u dobročinstvu kako je poželjno da se koriste olakšice a u tom smislu su riječi Katade rahimehullah kada kaže: Uzmite olakšicu koju vam je dao Allah. Pogledaj djelo Tuhfetul mevlud str. 8.
Ili riječi Sufjana Es Sevrija rahimehullah: Kod nas je znanje olakšica uzeta od povjerljivog. Dok u žestini može svako biti dobar. Adabul fetva od En Nevevija str. 37.
Također govor Šejhul Islama Ibn Tejmijje: Ako vjernik učini ono što mu je dopušteno želeći time da izbjegne haram radi potrebe za njim on će za to biti nagrađen. El Medžmual fetava ( 7 / 48).
Ili riječi Ibnul Kajjima: Olakšice u ibadetima su bolje od žestine. Šerhul Umde ( 2 / 541).
I mnoge druge predaje koje su uzeli kao svoje dokaze ili nešto još mimo toga što su zanemarili.

Ako razmislimo o onome što smo naveli, i neznam da su nešto drugo uzeli kao dokaz od govora učenih, nigdje nećemo naći dokaza o olakšavanju oko kojeg modernisti brbljaju. Katade poziva na olakšice koje je Allah propisao i ne kaže: Olakšavajte u onome što vi smatrate lijepim ili samo da bi ste olakšali robovima ili kako bi ste im omogućili da nešto učine lakše. Ibn Tejmijje spominje mogućnost zadovoljavanja halalom u odnosu na haram ali ni u kom slučaju to neznači dozvoljavanje harama u osnovi ili odabir stava koji zastupa da je nešto haram dopušteno ili da je samo pokuđeno makar njegov dokaz bio slab i sumnja prividna.
Što se tiče Ibnul Kajjima on govori o olakšicama u ibadetima i to je nešto oko čega ne postoji razilaženje. Međutim pozivači na olakšavanje su zapali u dozvoljavanje harama, negiranje pokuđenosti onoga što je mekruh. Velika li je razlika između ova dva mezheba.
Ono što se prenosi od Sufjana rahimehullah neće se upotrijebiti od njega kao olakšica kojom će se dokinuti obaveza ili dopustiti haram. Nego je to pokazatelj na šta treba da se osloni učenjak kod donošenja fetvi onome ko je zapao u sigurnu tegobu koja se isključivo odnosi na njega kako bi izvršio ono što mu je obavezno ali ne da mu to isto dokine.
En Nevevi kaže: Onaj čija je namjera ispravna pa traga za metodom u kojem nema sumnjivih stvari kako bi se riješio velikog problema i sl. onda je to lijepo. Ona osnovu toga može primijeniti nešto od onoga što je prenešeno od selefa kao što su riječi Sufjana: Kod nas je znanje olakšica uzeta od povjerljivog. Dok u žestini može svako biti dobar. Adabul fetva od En Nevevija str. 37. Allah najbolje zna.

Šesto pitanje: Popuštanje i olakšavanje u fetvama bez šerijatskog oslonca je u cjelosti pokuđeno. Iako su neki oblici drugi od ostalih. Shodno onome na šta potiče olakšavanje. Neki od učenih su spomenuli određene oblike olakšavanja kao što Imam En Nevevi rahimehullah kaže: Od popuštanja jeste to da ga loše namjere ponesu da slijedi zabranjene ili pokuđene varke ili da se drži sumnjivih stvari kao bi došao do olakšica kako bi olakšao onome od koga ima korist ili otežao onome kome želi nanijeti štetu. Adabul fetva od En Nevevija str. 37.
Najgore moguće olakšavanje je što ulizice i koristoljubci donose fetve vladarima da bi ohalalili njihova zla. Ili da ublaže ono što je od vjerskih obaveza povodeći se za time ličnim ciljevima i strastima.
Muhadis arapskog Magriba Ebul Fadl Abdullah b. Es Siddik El Gamari rahimehullah kaže: Što se tiče onih koji hite prema dozvoljavanju harama i donose fetve kako bi zadovoljili vladare pojedinih vlada. Njihove fetve se mogu razlikovati shodno dozvoljavanju ili zabranjivanju glede na strasti i ciljeve. Oni su mudžtehidi u brisanju vjere. Namjerili su se da izmijene njene propise i neće se spasiti od Allahove kazne, niti od Njegove žestoke osvete. Allah nije nemaran glede onoga što rade. Opasnosti po vjeru i vrijedne pretrage od Ibn Es Siddika El Gamarija str. 161.

Sedmo pitanje: Ostalo je još da pojasnimo pravi put u pogledu fetvi, davanju ispravnijeg mišljenja i djelovanja po tome. To je nešto što prvenstveno savjetujemo sebi i našoj braći. I nije ništa drugo osim slijeđenje Kur'ana i sunneta i ono za šta su posvjedočili kao istinitim od šerijatskih dokaza, konsenzusa i utemeljne analogije. Ovo je potvrđeno u knjigama imama i nije potrebno da to sažimamo ovdje na brznu nego ćemo se zadovoljiti riječima Hafiza Zehebija kada kaže: Onaj ko dostigne stupanj itdžtihada i o tome mu posvjedoči grupa imama, njemu nije dopušteno da slijedi. Ili kao što se početnom pravniku ili običnom čovjeku koji zna Kur'an ili njegov dobar dio neće nikada dopustiti idžtihad. Kako će biti mudžtehid ili šta će govoriti? Na onosvu čega će graditi svoje fetve? Kao će letjeti i koje perje koristiti? Treću skupinu predstavlja pravnik sposoban, koji shvata i poznaje hadise. Onaj koji poznaje napamet skraćeno djelo o sporednim stvarima ili knjigu o osnovama, onaj koji je proučavao gramatiku, onaj ko je sudjelovao u dobrim djelima. Onaj ko uči napamet Allahovu Knjigu, onaj ko se posvećuje tefsiru i raspravi koristeći pri tome Kur'an. To je stupanj onoga ko je dostigao određeni idžtihad i koji se spremio da se upušta u dokaze učenjaka. Onda kada mu se pokaže istina u pitanjima i kada se potvrde dokazi i djelovanje znamenitih učenjaka po istome onda neka slijedi istinu i neka ne korača putem olakšica. Neka se pazi jer mu poslije iznošenja dokaza nije dopušteno da slijedi. Sijjeru ealamil nubela ( 18 / 191).
Molimo Allah da nam podari uspjeh, nama i našem bratu koji je postavio pitanje i svima onima do kojih dopre ova naša knjiga, u dobru među riječima i djelima. I da nas zaštiti Svojom blagodati i vrijednostima od zablude i spoticanja.
Hvala Allahu Gospodari svjetova.
 

د . أحمد بن عبد الكريم نجيب
Dr. Ahmad Nedžib
alhaisam@gmail.com