Propis iskopavanja kaburova
حكم نبش القبور

د . أحمد بن عبد الكريم نجيب
Dr. Ahmad Nedžib

Pitanje: Kakav je propis iskopavanja kaburova? Koji su to primjeri kada se mora ili je potrebo iskopati kaburove? Da li se razlikuje ili da li je drugačiji propis shodno stanju i uslovima?

Odgovor: Kažem, tražeći od Allaha pomoć nakon što sam Mu se zahvalio i donio salavat i selam na Njegovog Poslanika te njegovu porodicu:

Allah subhanehu ve te'ala je učio svetost muslimana jednom od najvećih svetinja. Zatim ju je naredio svim muslimanima i muslimankama da je čuvaju. Ovo je nešto što su prethodnici ( selefi ) shvatali prije kasnijih generacija ( halefa ). Ibn Hibban i Tirmizi prenose sa dobrim lancem od Abdullaha b. Omera radijjallahu anhuma da je jednog dana pogledao u Kabu i rekao: Veličanstvena li je tvoja svetost, veličanstvena li je tvoja svetost, ali je svetost vjernika veća od tebe.

Svetost muslimana nije ograničena njegovim životom nego traje tokom njegovog života i nastavlja se nakon njegove smrti i obaveza je da se čuva i da je se kloni u svakom slučaju i u svakom stanju.

Buharija prenosi da je Abdullah b. Abbas radijjallahu anhuma prisustvovao dženazi Mejmune majke pravovjernih radijjallahu anha u Serefu pa je rekao: Ovo je žena Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem pa kada je podignete na nosilima nemojte je trsti niti drmati nego budite pažljivi.

Hafiz Ibn Hadžer rahimehullah, kao što je u Fethul bari, kaže: Ovo ukazuje da je svetost muslimana nastavljena i nakon njegove smrti kao što je postojala u toku njegovog života. U tom smislu se prenosi hadis u kojem se kaže: Lomljenje kosti muslimana dok je mrtav je kao lomljenje njegove kosti dok je živ. Bilježe ga Ebu Davud i Ibn Madže a vjerodostojnim ga je ocjenio Ibn Hibban.
Nema sumnje da je u iskopavanju kaburova i preošenje onoga što je ostalo od ostataka mrtvih u rakama skrnavljenje njihove svetosti. Allah subhanehu ve te'ala je obaveznim naredio da se njegova svetost čuva, pazi i štiti.

Tako da je osnova zabrana iskopavanja kaburova muslimana. Od ove se osnove neće odstupiti osim u slučajevima koje su naveli islamski učenjaci a ti slučajevi se dijele na dvije vrste:

Prva vrsta je iskopavanje kaburova radi određenog cilja i nije dozvoljeno prelaziti nužnu granicu. I nakon što se izvrši ta opravdana potreba ostatci mrtvoga se moraju vratiti odmah iza toga i na isto mjesto.

Pod ovom vrstom se mogu spomenuti određeni slučajevi:

Prvi: Ako u kabur padne nešto ili se zaboravi tokom ukopavanja od imetka ili vrijednosti kao što je novac ili alatka onoga ko kopa, ili se u kaburu nađe nešto što je oteto kao što su ćefini i tome slično, u tom slučaju je dopušteno da se iskopa kabur da se izvadi to što je ostalo. Obaveza onoga ko ga iskopa da ponovo spremi mejita nakon što izvadi ono što je palo u kabur ili se zaboravilo u njemu.

Ibn Kudame El Makdisi rahimehullah u djelu El Mugni ( 2 / 412 ) kaže: Ako u kabur upadne nešto vrijedno iskopat će se i to će se izvaditi. Ahmed je rekao: Ako kopač zaboravi svoju lopatu u kaburu dozvoljeno je da se iskopa i da se izvadi. A o onome što upadne u kabur kao što je sjekira ili srebrenjaci, da li će se iskopati? Pa je rekao: Ako je nešto vrijedno...

El Hatib Šerbini u djelu Mugnil muhtadž kaže: Ako je ukopan u otetoj zemlji ili odjelu pa se zatraže od strane vlasnika mora se iskopati makar se umrli već izmijenio. Iako u tom činu postoji skrnavljenje svestosti mrtvoga ali se pravo mora dati onome kome pripada.

Drugi: Ako se sa ukopanim nalazi veća količina vrijednog imetka kabur će se otkopati a imetak koji je sa njim će se izvaditi a kabur će se po drugi put ponovo vratiti u ono stanje.

Pojedini učenjaci su koristili kao dokaz, za otkopavanje kabura da bi se izvadilo ono što je zakopano sa mrtvim, predaju koju bilježi Ebu Davud od Abdullaha b. Amra radijjallahu anhuma gdje kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem, kada smo krenuli na Taif i kada smo prošli pored jednog kabura da je rekao: Ovo je kabur Ebu Ragala. On je bio u ovoj tvrđavi i bio je zaštićen. Ali kada je izašao njega je pogodila kazna koja je pogodila njegov narod pa je ukopan na tom mjestu. Dokaz tome je da je sa njim zakopan ćup zlata. Ako ga iskopate naći ćete ga sa njim. Ljudi se dadoše na kopanje i izvadiše ćup.
Kažem: Ovaj hadis je slab. A od najboljih načina da se navede kao dokaz dozvole otkopavanja kabura kako bi se iz njega izvadilo nešto vrijedno ili imetak je analogija prečega. Jer će se tada reći: Ako je šerijat naredio da se otkopa kabur radi prstena ili lopate kopača i tome slično, onda je preče da to isto bude propisano da se izvadi veća količina imetka u novcu ili u nekom drugom obliku. I bez razlike da li je to nešto što se vraća u imetak mrtvog u njegovom životu ili da pripada nekom drugom a Allah najbolje zna.

Treći: Potreba za odbukcijom leša radi prepoznavanja njegovog identiteta ako nije bio poznat kod ukopavanja ili prije, ili radi utvrđivanja vrste zločina ili načina na koji je izvršen, ili određivanja zločinaca koji su uzrokovali ubistvo ukopanoga bez opravdanog razloga, kao što je to postalo praksom u modernom vremenu. U ovom slučaju je obaveza obratiti se na mišljenje doktoru muslimanu i to povjerljivoj osobi kada je riječ o otkopavanju kabura i obdukciji. Kao i to da je obaveza tražiti dopuštenje od štićenika umrlog, u većini slučajeva ubijenog, prije nego što se pristupi skrnavljenju njegove svetosti. Allah najbolje zna.

Kažem: Ovaj oblik ili slučaj je posebno karakterističan po svojoj prirodi radi samog proučavanja i pronalaženja kako bi se došlo do najpreciznijih šerijatskih pravila koja dozvoljavaju otkopavanje kabura sa ciljem izvršenja obdukcije kako svetost muslimana ne bi bila polje izigravanja i razonoda lahkoumnika. A uspjeh je kod Allaha.

Druga vrsta: Otkopavanje kaburova radi prenošenja onoga što je u njima od leševa ili ostataka na sasvim drugo mjesto u odnosu na ono gdje ukopan, radi šerijatske koristi koja se može odnositi na samog umrlog ili nekog drugog od živih. Ova vrsta se manifestuje kroz tri oblika a to su:

Prvi: Ako se radi o prenošenju posmrtnih ostataka mrtvog radi njegove lične koristi kao da se recimo nađe u slanom zemljištu ili zemlji koja je podložena klizištima ili ispunjena rupama, ili prolaskom kanalizacije i tome slično, ili da bude izložena iskopavanju zvijeri, ili da se želi proširiti kabur umrlom.

Šejhul Islam Ibn Tejmijje rahimehullah, kao što stoji u Medžmual fetava ( 24 / 303 ) kaže: Neće se otkopati kabur umrlog osim radi potrebe, kao da je umrli ukopan na mjestu na kojem može biti oštećen, tako da će biti prenešen na drugo mjesto kao što se postupilo sa pojedinim ashabima.

Moguće je da Šejhul Islam ovim svojim riječima ukazuje na predaju kod Buharije u Poglavlju: Da li će se izvaditi iz kabura ili rake umrli radi razloga, u djelu Džamia sahih sa lancem do Džabira b. Abdullaha radijjallahu anhuma gdje kaže: Kada smo bili na Uhudu moj otac me pozva na večer i reče: Ja ne vidim ništa drugo osim da ću poginuti na početku bitke među prvim ashabima Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem. Posle sebe nikoga nakon Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem neću ostaviti dražeg sebi osim tebe. Ja imam dug pa ga vrati. I budi prema svojim sestrama dobar. Kada smo osvanuli on bješe prvi koji pogide. Sa njim je ukopan jos jedan čovjek. Meni nije bilo drago da sa njim u kaburu bude još neko pa sam ga izvadio nakon šest mjeseci a on je bio onakav kakvog sam ga ukopao onoga dana osim što su mu uši bile oštećene.

Ibn Hadžer rahimehullah kaže: Njegove riječi: Poglavlje Da li će se izvaditi iz kabura ili rake umrli radi razloga tj. radi uzroka, čime je pokazao na zabranu otkopavanja umrlog u bilo kojem slučaju ili bez opravdanog razloga. Kao što bi se desilo da neko odredi dozvolu radi toga što je ukopan bez gasuljenja ili dženaze. Dok je u Džabirovom hadisu pokazatelj dozvoljenosti otkopavanja ako se radi o koristi koja se vraća na umrlog radi povećavanja njegovog ličnog blagoslova... u Džabirovom hadisu se nalazi i drugi dokaz, a to je dopuštenje otkopavanja umrlog radi nečega što proističe od živoga jer nije postojala nikakva šteta u tome što je sa umrlim ukopano drugo tijelo. Što je moguće osjetiti u Džabirovim riječima ''Meni nije bilo drago''.

Kažem: U ovo se može ubrojati i prenošenje umrlog muslimana iz nevjerničkog groblja u muslimanska i suprotno.

Drugi: Ako je zemlja, u kojoj je umrli ukopan, oteta. Tako da se nameće nužda eshumacije tijela kako bi se prenijelo na drugo mjesto. Te kako bi se omogućilo vlasniku zemlje da je koristi osim ako je on pokloni kao sadaku ili se odrekne svog prava.

Treći: Ako se radi o kaburovima čiji su tragovi izbrisani i ako se u njihovom prenošenju može postići prevladavjuća korist za muslimane, kao što je proširenje mesdžida ili da se napravi procijep za put ako nije moguće to izbjeći, ili da bi se sagradila brana od vode ili zaštita od jakog vjetra, ili nešto slično tome od nužnih potreba.

Kako dokaz dopuštenosti ovog čina, ali u granicama onoga nužnoga, je predaja koju prenosi Buharija u svom Sahihu od Enesa b. Malika radijjallahu anhu u priči o Poslanikovoj salallahu te'ala alejhi ve selem izgradnji Mesdžidu Kuba u Medini. U toj predaji se spominje da je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem naredio da se gradi džamija pa je poslao plemenu Benu Nedžar i upitao ih da mu prodaju zid na tom mjestu. Pa su rekli: Mi ne tražimo njegovu vrijednost osim kod Allaha subhanehu ve te'ala. Enes kaže: Iza tog zida je bilo ono što ću vam reći. Tu su bili kaburovi mušrika, oronule kuće i palme. Pa je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem naredio da se kaburovi mušrika iskopaju, a da se kuće poruše a palme počupaju. Palme su iskorištene za zidove džamije, a između njih su postavili kamenje da ih održava... ( Hadis).
Hafiz Ibn Hadžer, kao što je u Fethu, kaže: U hadisu je dokaz o ličnom izbornom postupku prema mazarju ako se posjeduje poklonom ili kupovinom. Kao o i dozvoli iskopavanja kaburova čiji su tragovi izblijedili osim ako nisu poštovani. Isto tako je dokaz o dozvoli obavljanja namaza na mjestu gdje su eshumirani kaburovi mušrika i prenešeno ono što je bilo u njima, kao i to da je dozvoljeno sagraditi džamiju na takvim mjestima.

Kažem: Ono čime su muslimani iskušani u mnogim današnjih zemljama jeste da se arhitekte i planeri urbanih sredina počesto okome na stara mezarja iako za to ne postoje opravdani razlozi. Možda ta mezarja u osnovi nisu zapostavljena pa se prenose ili se dadne bližnjima kratko vrijeme da prenesu ostatke svojih umrlih, jer ako to ne učine kaburovi bivaju poravnati sa zemljom. Dok će ono što se nađe na tim mjestima biti prenešeno na 'divljački' način. Da bi se na tim mjestima postavili parkovi, javna kupatila ili toaleti. Ili da se sagrade stanice javnog saobraćaja ili da se postave putevi iako u osnovi za to ne postoji potreba. Još gore od toga su priče koje su doprle do mene kako se u nekim zemljama desilo da su uklonjena mezarja kako bi se postavile biste ili statue predsjednika ili javnih državnih i narodnih ličnosti, ili kako ih već od mila nazivaju. Dakle, na ovaj način se nepravedno napada na svetosti mrtvih što je Allah naredio da se čuva, pazi i štiti.

Ovaj postupak je neprihvatljiv razumom i običajem, a iznad svega toga što je šerijatski neopravdan. Ili čak što više radi se o velikom uništavajućem grijehu radi kojeg će počinioc biti kažnjen Allahovom kaznom.

Zbog toga je potrebno osuditi i spriječiti ovaj čin shodno mogućnostima i ustegnuti se od udjela u takvom činu mišljenjem, razgovorom ili čak zanimanjem, a u najmanju ruku ne odobravanjem šutanjem.

Također, haram je, ako ne postoji za to potreba, koristiti se građevinama koje su sagrađene na tim mjestima na kojima su bila mezarja muslimana i koja su iskopana iz hira bez ikakavog šerijatskog obrazloženja ili opravdanja. Jer se na njih odnosi propis otete zemlje na kojoj je otimaču neće odobriti posjedovanje.

Allah najbolje zna, i nema snage niti moći osim Uzvišeni i Veličanstveni Allah.

د . أحمد بن عبد الكريم نجيب
Dr. Ahmad Nedžib
alhaisam@gmail.com